Pročitavši, na preporuku, knjigu svoje sugrađanke Bojane Meandžije "Trči! Ne čekaj me..." mogu samo reći kako mi je prostor za opis objave na Instagramu jednostavno bio premalen. Osim onoga što sam napisala, toliko je toga ostalo što sam još željela podijeliti, ali sam ipak nakon pomnog razmišljanja odlučila kontaktirati autoricu knjige, jer sam shvatila da nam odgovore na neka pitanja može dati isključivo ona. Kao rezultat mog odustanka od pisanja podužeg blog posta, u nastavku vam donosimo intervju s Karlovčankom koja je 90. - tih godina hrabro sa svojim sugrađanima preživjela četverogodišnja ratna reketiranja rodnog grada. "Ne razmišljam mozgom djeteta, iako imam samo prokletih trinaest godina. Počinjem od sada živjeti nekim novim životom. Ugasila se vatra djetinjstva." #post 23
1. Možete li nam opisati sam proces nastanka knjige; od početka pisanja do držanja fizičkog primjerka knjige u rukama? Kako je izgledalo pisanje, koliko je trajalo, što Vam je predstavljalo pisanje tih ratnih godina kada je Karlovac i njegovo stanovništvo trpilo teška bombarditranja? Ovo zapravo nije niti trebala biti knjiga, već sastavak mojoj učiteljici hrvatskoga jezika u trenutku kada sam doživjela nešto za što do tada nisam bila spremna, nešto što sam čula samo iz priča naših baka i djedova ili eventualno iz priča naše učiteljice povijesti dok smo prelistavali povijesne knjige na satu povijesti. U trenutku kada sam samo u jednoj sekundi (i ne samo ja, već sva djeca ovoga grada) morala prestati biti dijete i postati odrasla osoba odgovorna za svoj život, ali i za život moje mlađe sestre Marije koja je u tom trenutku imala nepunih pet godina. Te noći oko dva sata ujutro, dok smo držali mokre maramice koje su nam majke dale da držimo na ustima i nosu kako nas ne bi gušio dim k...
.jpg)
