Koja čast i zadovoljstvo pričati s poznatom hrvatskom pjevačicom i autoricom knjiga. Otkrila nam je kako se odvažila na pisanje, po čemu se njezina prva knjiga razlikuje od njezine posljednje izdane te što čita u slobodno vrijeme. Razgovor s Danijelom Martinović bio je pravo Tuširanje duše! Post #19

 Intervju s Danijelom Martinović 

1.Danijela, čestitamo Vam na Vašoj trećoj knjizi „Tuširanje duše“! Recite nam kako je sve počelo s Vašom prvom knjigom „Šalabahter života?“

Potajno  sam u sebi  dugo nosila želju za pisanjem, ali godinama tu želju nisam prepoznala kao istinsku potrebu. Jednog jutra uz svoju prvu  kavu jednostavno sam uzela papir i u jednom dahu napisala poetski zapis pod nazivom Zaključana.

Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Od tog trenutka nisam mogla prestati. Do sada imam nekoliko desetaka ispisanih bilježnica.

Izvor fotografije: Mario Poje

2.Jeste li se u početku susretali s negativnim komentarima/predrasudama kada je pisanje u pitanju? i što mislite koliko su pisanje i pjevanje (interpretacija, prenošenje emocija pjesmom) zapravo usko povezani?

Pisala sam  isključivo za sebe bez ikakve namjere da to objavim. Pisala sam svaki dan, ponekad i po nekoliko sati u komadu. Tekstovi su bujali, a onda sam odlučila nešto pročitati  svojoj prijateljici. Njezina reakcija potpuno me iznenadila. Nakon što sam joj pročitala svoj prvi poetski zapis s druge strane  telefonske žice nastao je tajac. Mislila sam da je veza pukla, a onda sam shvatila da ona plače. Bila sam skroz zbunjena no ona mi je rekla: „Danijela ovo je zaista divno!“

Skupila sam hrabrosti i rukopis predala svom rođaku Ivanu Majiću  koji je profesor doktor književnosti  i rekla mu: „Ivane ti si moj. Molim te reci mi da li ovo valja ili da sve bacim u smeće. Nemoj me štedjeti. Budi iskren.“

Nakon mjesec dana našli smo se na čaju. Imala sam tremu kao nikada do tada. Ivan me pogledao i rekao: „Danijela ti si godinama imala na svom tavanu škrinju sa zlatom. Sada si je pronašla. Ovaj tekst moraš objaviti.“

I tako sam krenula  na putovanje kojeg samo nekoliko mjeseci ranije nisam mogla ni zamisliti.  

Svako prenošenje emocija je povezano. Ono može biti kroz stih, melodiju, fotografiju, riječ, hranu, prizor.

Izvor fotografije: Privatna arhiva

3.Po čemu se Vaša treća knjiga razlikuje od prvih dviju?

Prve dvije knjige Šalabahter Života i Šalabahter Života Neopisivo motivacijski su poetski zapisi i većina ih je u kratkoj formi koja mi je jako bliska. Tuširanje Duše knjiga je memoarskih zapisa, moja prva knjiga veće forme koja ima svoju logiku i slijed.

 

4.Koliko je teško ili lako „ogoliti se“ ispred čitatelja riječima? Što vi rado čitate u slobodne vrijeme?

Pisala sam iskreno, pisala sam srcem, a ne glavom. Kada bi uključila glavu to bi postala kalkulacija, a to ne dolazi u obzir. Moj mentor Branislav Glumac rekao mi je mnogo divnih stvari, ali jednu sam zapisala velikim štampanim slovima i svaki put kada bi me sustigle sumnje vraćala sam joj se: „Danijela nikada ne možemo znati koja je sudbina knjige!“

I zaista nikada ne možemo znati kada i na koji način će ono što stvorimo dotaknuti nekoga i zato sam znala da je iskrenost jedini pravi put.

U pravilu uvijek čitam dvije, tri knjige istovremeno. Volim kupiti knjigu, a kada je pročitam rado je proslijedim, dok one najdraže  čuvam i nosim kroz Život.  

Izvor fotografije: Privatna arhiva

5.Koliko je proces stvaranja/pisanja knjige zahtjevan? Planirate li se okušati i u nekim drugim spisateljskim žanrovima?

Pisanje knjige je proces. Osobno ne znam pisati po naredbi, čekam inspiraciju, jer tada jednostavno teče. Nakon završene prve faze važan je tim ljudi - od urednika do lektora, dizajnera do ljudi koji tiskaju knjigu. Pazila sam na najsitnije  detalje. Knjiga je već otišla u tisak kada sam stopirala sve zbog jedne točke koja je, po mome mišljenju, bila na krivom mjestu, a meni bitna rečenica tada je  poprimila sasvim drugi kontekst. To je oduševilo sve moje suradnike. Imali su puno strpljenja.

Od prvog stiha kojeg sam napisala nisam planirala ništa, sve se jednostavno događalo i tada mi je postalo jasno da je najvažnije znati i moći se prepustiti.

Izvor fotografije: Privatna arhiva