Nastavljamo s našom serijom intervjua, s iznimno dragom Matejom Klemenčić čiju smo knjigu "Fitness i napolitanke" pročitale još u siječnju. Od Mateje svi možemo jako puno toga naučiti, a nekako se nadamo da će ovaj intervju, a onda i knjiga naći svoj put do onih kojima saznanja iz Matejinog životnog iskustva mogu najviše koristiti. "Tada sam naučila nešto što nam svima nekada treba kao podsjetnik, a to je da mi nismo naše misli i da imamo mogućnost ne vjerovati u svaku našu misao." post#17

Intervju s Matejom Klemenčić

1. Možeš li nam se ukratko predstaviti, tko je Mateja?

Autorica sam knjige Fitness i Napolitanke u kojoj sam opisala svoje iskustvo poremećaja hranjenja. Većina ljudi me zna preko Instagram profila Fitness i Napolitanke. Očito je da volim fitness i napolitanke i danas oboje smije postojati u mom životu. Certificirana sam savjetnica za intuitivno hranjenje i edukantica psihoterapije. Radim sa ženama koje se u svojoj borbi s tijelom osjećaju usamljeno i neshvaćeno. Vodim ih prema izlasku iz začaranog kruga restrikcija, prejedanja i nezadovoljstva tijelom. Moja su misija prevencija poremećaja hranjenja i skidanje stigme s istih, kao i pomoći što većem broju žena da prihvate i zavole sebe i svoje tijelo i one to šire svojim primjerom dalje. Profesionalno dakle imam mnogo uloga i želja i svaki sam dan zahvalna za to što radim, a privatno sam najsretnija u svojim ulogama žene i tete. Dugačak je popis toga što sve volim, no istaknut ću da volim pisati, crtati, čitati, uvijek nešto učiti i istraživati, putovati, izrađivati personalizirane čestitke, organizirati tematske partije i rođendane i provoditi vrijeme s obitelji.

                      FOTO: Mateja Klemenčić

2. Kako je izgledao proces pisanja knjige “Fitness i napolitanke”? Pretpostavljamo emotivno izazovno, ali u drugu ruku i katarzično.

Dosta točan zaključak ste i same donijele. Pisanje ove knjige nije bio samo kreativni proces, nego prije svega psihički izazov za koji mi je danas drago da sam ga prošla. Svaka iduća bi onda trebala biti lakša 😀. Kad sam završila knjigu, znala sam da zatvaram jedno poglavlje svog života u potpunosti i bila sam sretna da ga zatvaram. Na neki sam način proživjela sve uspomene još jednom, no ovaj put sam im, iz pozicije jedne druge Mateje, mogla dati nova značenja i smisao, ne samo za čitatelja, nego i za sebe i svoj život. Sretna sam jer sam osvijestila tada da sam toliko daleko od te Mateje koju opisujem u knjizi da ne mogu vjerovati da sam to nekad bila ja, tako razmišljala, ponašala se, osjećala. Neke stvari su mi ostale toliko strane da sam zaboravila na njih. Kroz knjigu je vrlo jasno kako sam bila rigidna prema sebi u svemu što radim i iako sam postala puno blaža, ta strogoća se javljala nekad tijekom pisanja opet. No smatram to normalnim, jer izložila sam svoje intimne dijelove javnosti i radila sam na nečemu što mi je neopisivo važno. Staviti nešto u tekst na Instagramu postalo mi je normalno, staviti nešto među korice knjige sasvim je druga priča. Iskreno nekad mi je još nepojmljivo da sam ja napisala tu knjigu, to je uistinu san koji se nisam nikad usudila sanjati. 

                   FOTO: Mateja Klemenčić

3. Čitajući knjigu i same smo primijetile problematiku izloženosti pojmu “dijete” valjda još od pubertetskih dana. Baš smo se prisjetile koliko je među ženama, djevojkama, tinejdžericama normalizirano govoriti o restrikciji  prehrane. Smatramo kako smo se svi tijekom svog odrastanja nažalost susreli s time. Kako komentiraš taj društveni problem

Ovaj društveni problem je baš to – normaliziran i bojim se da ga većina ljudi ne vidi kao problem. Normalno nam se čini biti nezadovoljan svojim izgledom i normalno nam se čini biti na dijeti, od djevojčica do odraslih žena. No, samo zato što je nešto normalizirano, ne znači da je normalno i zdravo. Kad smo tinejdžerice, tad smo posebno ranjive i sve što nam je bitno je da se uklopimo među svoje vršnjake. Tijelo je onda jedan od načina za uklopiti se, a dijeta se čini kao put prema tome. To je tužno, nijedna djevojčica ili tinejdžerica ne bi zapravo smjela znati za riječ dijeta, kamoli provoditi ju. Ako trebaju znati za dijetu, onda trebaju znati za njihovu štetnost. Ovaj društveni problem je puno dublji nego što mi mislimo – ovdje se ne radi samo o želji da budemo lijepe i mršave. Radi se o našoj želji da budemo voljene i prihvaćene. Dvije stvari koji ne bi smjele ovisiti jedna o drugoj, no nažalost vjerujemo da ovise. U stvarnosti se radi o iskrivljenim vrijednostima. Mi primjećujemo jedni na drugima najčešće prvo izgled, ali izgled nam onda  pada u drugi plan, volimo jedni druge zbog onog što jesmo, a ne kako izgledamo. Svemu tome nas je naučila dijetna kultura, sustav vrijednosti u kojem svi živimo nesvjesno i koji usvajamo i drugi nas njemu uče od najranijih dana, a koji nas uči da neka tijela vrijede više od drugih, a tako onda moralizira i hranu i vježbanje. Dijetna kultura će nastaviti postojati, no mi možemo odbiti nastaviti biti njezini sudionici. Potrebna nam je ovdje edukacija prije svega, kako u obitelji, tako i u školi. Društvene mreže poznate su po svom negativnom utjecaju, no tu imaju po meni veliku moć i ulogu da utječu pozitivno i omoguće nam tu edukaciju. Trebat će nam puno vremena da to promijenimo, no ja vjerujem da je moguće. 

                    FOTO: Mateja Klemenčić

4. Kome se mogu obratiti za pomoć svi oni koji se suočavaju s nekom vrstom poremećaja u prehrani, a ne mogu se po tom pitanju povjeriti članu obitelji ili prijateljima?

Ima li osoba nekoga bliskoga kome osjeća da se može povjeriti ili ne, stručnu pomoć svakako treba potražiti. I to bilo da sumnja da stvarno ima poremećaj hranjenja, bilo da joj hrana i okupiranost tijelom na bilo koji način narušavaju kvalitetu života. Preporučam svakoj takvoj osobi javiti se u Centar BEA za poremećaje hranjenja, u Dnevnu bolnicu za poremećaje hranjenja (H)RANA u Jankomiru ili u Udrugu Snaga u meni koja je aktivna na području Istre i Kvarnera.

                         FOTO: Booklicious

5. Možeš li nam navesti koja ti je knjiga pomogla nositi se sa životnim teškoćama?

Prva knjiga koju sam pročitala na temu osobnog razvoja ikad bila je knjiga „Moć sadašnjeg trenutka“ Eckharta Tollea na preporuku moje terapeutkinje, i nekako mi je sad ona automatski prva pala na pamet. Kako je bila prva, onda mi je bila i mindblowing i nakon nje sam nastavila gutati knjige iz područja osobnog razvoja. Ova mi je knjiga dala prvi uvid u neke životne istine koje danas živim, npr. o tome da sve što imamo je uvijek samo sadašnji trenutak, da prošlost i budućnost zapravo ne postoje i da smo nesretni jer živimo u svom umu, ili u budućnosti ili prošlosti, a nikad ovdje i sada. Danas mi se to čini toliko logično, ali tada mi je bilo wow i samo sam razmišljala „zašto ovo nisam prije saznala i zašto nitko o ovome ne priča.“ Tada sam naučila nešto što nam svima nekada treba kao podsjetnik, a to je da mi nismo naše misli i da imamo mogućnost ne vjerovati u svaku našu misao. Za osobu s poremećajem hranjenja je to bilo tada od iznimne važnosti. Čitala sam knjigu tako nekako istovremeno smirena i uzbuđena i osjećala intuitivno da je sve ovo istina i da će mi pomoći. To su mi najdraže knjige. Čitala sam ju davno, više puta, kad sam krenula u proces psihoterapije, ali i dandanas si ju, kad mi je teško, volim uzeti s police, otvoriti na nasumičnoj stranici i potražiti u toj stranici nešto što će mi dati odgovor na ono što me muči. Radim to s još nekim knjigama ovog tipa, i ne znam ni sama zašto to volim raditi, ali kao da mi riječi iz knjige u tom trenutku služe kao utjeha i podrška.

Nikad nisam pozitivnu promjenu uspjela ostvariti iz negativnog pogleda na sebe.

       FOTO: Mateja Klemenčić