Pročitavši, na preporuku, knjigu svoje sugrađanke Bojane Meandžije "Trči! Ne čekaj me..." mogu samo reći kako mi je prostor za opis objave na Instagramu jednostavno bio premalen. Osim onoga što sam napisala, toliko je toga ostalo što sam još željela podijeliti, ali sam ipak nakon pomnog razmišljanja odlučila kontaktirati autoricu knjige, jer sam shvatila da nam odgovore na neka pitanja može dati isključivo ona. Kao rezultat mog odustanka od pisanja podužeg blog posta, u nastavku vam donosimo intervju s Karlovčankom koja je 90. - tih godina hrabro sa svojim sugrađanima preživjela četverogodišnja ratna reketiranja rodnog grada. "Ne razmišljam mozgom djeteta, iako imam samo prokletih trinaest godina. Počinjem od sada živjeti nekim novim životom. Ugasila se vatra djetinjstva." #post 23

 1. Možete li nam opisati sam proces nastanka knjige; od početka pisanja do držanja fizičkog primjerka knjige u rukama? Kako je izgledalo pisanje, koliko je trajalo, što Vam je predstavljalo pisanje tih ratnih godina kada je Karlovac i njegovo stanovništvo trpilo teška bombarditranja?

Ovo zapravo nije niti trebala biti knjiga, već sastavak mojoj učiteljici hrvatskoga jezika u trenutku kada sam doživjela nešto za što do tada nisam bila spremna, nešto što sam čula samo iz priča naših baka i djedova ili eventualno iz priča naše učiteljice povijesti dok smo prelistavali povijesne knjige na satu povijesti. U trenutku kada sam samo u jednoj sekundi (i ne samo ja, već sva djeca ovoga grada) morala prestati biti dijete i postati odrasla osoba odgovorna za svoj život, ali i za život moje mlađe sestre Marije koja je u tom trenutku imala nepunih pet godina. Te noći oko dva sata ujutro, dok smo držali mokre maramice koje su nam majke dale da držimo na ustima i nosu kako nas ne bi gušio dim koji je počeo ulaziti u podrumsku prostoriju u kojoj smo se našli uslijed jednog od prvih i najvećih napada na naš grad (zgrada se zapalila, počeo je gorjeti deseti kat – moj kat), meni je prošla jedna misao kroz glavu, a ta misao je glasila: „Ako je to zaista to i ako moja obitelj, moji prijatelji, susjedi i ja, ne preživimo ovu noć i ne dočekamo jutro (jer je zaista situacija bila grozna), ustani s tog vojnog žičanog kreveta, odi do svoje školske torbe, uzmi olovku i negdje ostavi trag. Ako ne preživimo, netko će možda ući u to sklonište za dvadeset - trideset godina i iz te poruke koju ćeš zapisati će saznati da su tu davno živjele jedna Bojana i jedna mala Marija s obitelji te da su tu ostavile svoje djetinjstvo.“ Te noći, sa 04. na 05. listopada, na svoj 13.-ti rođendan sam zapisala rečenicu za koju nisam niti znala da će biti prva rečenica nečega o čemu mi danas govorimo. O mom romanu! O romanu svih nas. O romanu koji je pročitalo preko 30 000 djece diljem Hrvatske a i šire, romanu sa kojim sam obišla preko 800 odgojno-obrazovnih institucija diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Slovenije. Romanu koji je prije par godina postao izborna lektira koji je preveden na dva najveća svjetska jezika (engleski i njemački jezik). Pisanje je u tim trenucima za mene bila terapija. Pisala sam kad god bih stigla, dok me nitko nije gledao. Pisala sam posvuda, po zidovima (zapisi i dan danas stoje na tim zidovima i drvenim letvicama našeg skloništa), čak i u potpunom mraku u ponekim trenucima dok sam čučala u kuhinji ispod stola tijekom potpunog zamračenja. Zapravo, pisala sam posvuda i uvijek. Tek nakon završetka rata, sve te zapise sam ponovo rukom prepisala i sakupila na jedno mjesto.

FOTO: Bojana Meandžija

2. Kakve su povratne reakcije čitatelja, posebno mladih i učenika s kojima svakodnevno komunicirate?

Povratne reakcije su predivne. Neočekivane. Zapravo, razumljivo da su neočekivane jer, kao što sam rekla, ovo nije niti trebao biti roman! 😊 Danas, nakon toliko godina, okupiš te mlade ljude, djecu svih uzrasta, ispričaš im priču i pritom se moraš jako koncentrirati da i tebi suze ne poteknu i da se ne osjeti ta „knedla“ u grlu, jer u publici ima jako puno osmijeha pomiješanih sa suzicama u kutku oka. Najveća nagrada mi je, ali i dokaz koliko su ti mladi ljudi empatični i koliko dobro razumiju ono o čemu govorim, trenutak kada ih zamolim za tri obećanja. Najprije im ispirčam jednu anegdotu koja se ne nalazi u knjizi, ali je pričam, jer znam da će me jako dobro razumjeti. Naime, tada, u tom periodu oko 04. listopada 1991. smo bili neprestano u skloništu bez mogućnosti izlaska van zbog jakog pucanja. Imali smo hrane do jednog trenutka kada je svega nestalo. Nije bilo struje, nije bilo vode, a nije se moglo otići nešto kupiti, jer  dućani nisu radili. Ostali su samo jedni američki keksi koje smo dobili od humanitarne pomoći, ali su bili toliko lošeg okusa da smo ih ostavljali za „ne daj Bože“, no u tom jednom trenutku je hrane nestalo. Teta Mirjana, koja i danas živi na devetom katu našeg nebodera, demonstrativno se ustala i rekla: „Idem u stan, moram pronaći nešto od hrane, jer ne mogu više gledati ovu djecu da su ovako gladna!“ Otišla je u stan i vratila se za jedno dvadesetak minuta s najvećim loncem, crni, plitki lonac – ispekla je sva jaja koja je našla u stanu. Danas imam 46 godina i do dana današnjeg nisam uspjela ispeći tako finu kajganu kakva je bila kajgana te noći, kada smo po prvi puta nakon dugo vremena pojeli nešto što miriši, što je toplo, što ima okus i što podsjeća na dom! Nakon što to ispričam, zamolim svu djecu da meni za ljubav večeras pojedu kajganu i da dok je budu jeli da se sjete ove priče ili da razmisle kako u tom trenutku dok oni jedu toplu i finu kajganu u toplini svog doma, okruženi svojim najmilijima, u svijetu postoji stotine i stotine tisuća djece koja to ne mogu. Tek na kraju ih zamolim da mi uslikaju taj tanjur i pošalju mi ga u inbox! Ne biste vjerovali koliko slika kajgana dobijem navečer! To mi je dokaz da me razumiju, da razumiju našu priču i to je najveća nagrada na svijetu.

FOTO: Bojana Meandžija

U proteklih deset godina upoznala sam preko 200 000 mladih ljudi i porazgovarala s njima. No jedan mladi dečko mi je ostavio neizbrisiv trag. Dogodilo se to u Gimnaziji u Sesvetama. Pomislila, sam: „Uf, ovo će biti teško, maturanti, dva tjedna prije kraja nastave.“ Na početku predavanja je bilo šuškanja, ali nakon petnaestak minuta su svi utihnuli. Na samom kraju, kada su već svi izašli iz dvorane van, taj dečko je ostao. Pomislila sam, pitanje je što će me sada pitati: Prišao mi je i rekao: „Moram vam pružiti ruku, jer sam pomislio da će ovo biti još jedan uzaludno potrošen sat, a sada, izlazim van iz dvorane sa spoznajom da pada u vodu sve ono u što sam vjerovao da je važno i bitno u životu. Sada znam da su važne potpuno druge stvari hvala Vam na tome“. 

FOTO: Booklicious

3. Kako biste opisali Karlovac danas, kako je živjeti u gradu na četiri rijeke? Što biste rekli je li bilo bolje, općenito stanje u gradu, prije ili poslije rata? Također, čitajući knjigu nismo mogle ne zapitati se što je danas sa stvarnim likovima iz knjige, vašim roditeljima, sestrom, bakom, bratićem, sestričnom, tetom, tetkom, tetom Spomenkom, prijateljicom Tamarom i dječakom s kojim ste išli na božićnu proslavu u sklonište?

Moj grad je i tada i danas jednako lijep, jer ga volim najviše na svijetu. Puno putujem i svaki put kad se vraćam kući osjećam se poput malog djeteta kada kiti bor. 😊 Prije rata je bilo nekako opuštenije, vedrije, ali to pripisujem tome što sam bila dijete i što mi je jedina „briga“ bila to što moram u vrtić ili kasnije u školu. Danas, to je isti grad samo smo mi odrasli i neke stvari te više ne vesele onako kako su te veselile tada. Što se tiče ljudi, oni koji su tada bili uz mene i danas su! Tu su svi moji prijatelji iz knjige (neki su se odselili van grada, ali sam i dalje s njima u kontaktu, dok su drugi i dalje u neboderu i njih viđam svakodnevno). Tu je i teta Spomenka, naravno, moji roditelji, sestra, baka, sve ono najvrijednije što čovjek može u životu imati, ja imam. Ono materijalno, me uopće ne zanima. Što je bilo bilo je, ako nečega nema, izgradit ćemo ponovo. Bitno je da smo mi svi zajedno. Pitate me za Maria? – i njega viđam! 😊

FOTO: Karlovački

4. Kakvi su vam planovi za budućnost, pripremate li neku novu knjigu?

Jednom kad olovku uzmete u ruke, nikada je više ne ispustite. Uvijek nešto pišem. Imam  gotove dvije knjige, a na trećoj radim. Kada će ugledati svjetlo dana, to ćemo vidjeti. Pisanje je nešto što me u večernjim satima može više opustiti od dobrog filma ili serije.

FOTO: Bojana Meandžija

5. Što čitate trenutno i koje biste nam knjige svakako preporučili kao one koje obavezno moramo pročitati?

Ja vam nikad ne čitam jednu knjigu! 😊 Čitam uvijek par knjiga paralelno pa tako sada čitam knjigu „48 zakona moći“ koju sam kupila na Interliberu. Što bih preporučila…hm, to vam je kod mene jako teško, jer svaka knjiga ima ono nešto., ali ajmo ispočetka, od mojih početaka zapravo. Smatram da bi svatko trebao pročitati „Malog princa“ i „Galeba“ Johnatana Livingstona. To su za mene temelji razumijevanja sebe i svijeta, a sada, kuda će vas želja i svrha odvesti, to ovisi o vama samima.

FOTO: Bojana Meandžija

Ono s čime volim završiti svako svoje predavanje je jedna rečenica koja meni u životu znači sve, a to je da je „obitelj najtopliji pokrivač kada ti je najhladnije“! Zaista, lijepo je imati novi mobitel, play station, tenisice, ali ako nemaš ovu toplu točkicu koja te grije, a to je obitelj, sve nekako gubi smisao. zato svima vama želim da vas ta topla točkica uvijek grije i da hrabro, ponosno i s osmijehom na licu hodate putevima koji su tek pred vama!

 

1  FOTO: Bojana Meandžija