Dragi #bookloveri nismo vam već dugo izbacile niti jedan intervju s domaćim autorima, ali zato smo se u ove vruće ljetne dane sjetile knjige koju smo čitale nekada davno u prosincu. Sama radnja je bizarna, jer u fokus stavlja krhkost mentalnog zdravlja. "Nakon što smo neko vrijeme i sami bili prisiljeni život provoditi unutar četiri zida, ne dođe nam, a da se ne zapitamo zašto bi si bilo tko ovako nešto samonametnuo?" Dobrodošli u dugoočekivani, ali i ponešto drugačiji post#13

 Zašto se knjiga "Moja godina odmora i opuštanja" mora naći na vašim policama?

FOTO: Booklicious 

Prošle su točno dvije godine i četiri mjeseca otkad je Krizni stožer, na čelu s ministrom zdravstva doktorom Vilijem Berošom - uslijed izbijanja pandemije koronavirusa - najavio karantenu u Republici Hrvatskoj.

 

Pojam “karantene” do tada se uglavnom spominjao samo u sportskim (nogometnim) krugovima, a tog je 19. ožujka 2020. obuhvatio sve građane zemlje i svijeta.

 

Sigurno se pitate kakve veze ovakav uvod ima s recenzijom jedne knjige. Reći ćemo vam samo i više nego što ste mislili, ali krenimo ispočetka.

 

Autorica Ottessa Moshfegh hrvatskog je porijekla, iako njezino ime to ne otkriva, budući da joj je otac Židov rođen u Iranu. Svoj uspjeh, osim naravno iznimnom talentu, duguje i onoj narodnoj “našla se na pravom mjestu u pravo vrijeme” frazi, a pravo vrijeme bilo je pogađate razdoblje karantene.

 

Upravo je tada njezina knjiga Moja godina odmora i opuštanja, iako napisana 2018. godine, dobila puni smisao.

FOTO: Pinterest

U romanu pratimo život glavne junakinje, mlade studentice povijesti umjetnosti koja naizgled živi savršenim životom. Osim što je lijepa, financijski je osigurana, a tu je i deset godina stariji dečko.

 

Unatoč tome Ottessin lik (kojemu ne znamo ime) osjeća se utučeno, nesretno i nemoćno nositi se sa životnim problemima. Tada dolazi na, mogli bismo reći, ludu i bizarnu ideju. Njezin je plan pomoću tableta za spavanje prespavati cijelu godinu te se nakon 12 mjeseci “hibernacije” probuditi kao posve nova osoba.

 

Nakon što smo neko vrijeme i sami bili prisiljeni život provoditi unutar četiri zida, ne dođe nam, a da se ne zapitamo zašto bi si bilo tko ovako nešto samonametnuo?

 

Knjiga ukazuje na krhkost i važnost mentalnog zdravlja - sve važnije teme - ali progovara i o problemu slobodne prodaje lijekova u Americi.

 

Što mislite hoće li se ova mlada povjesničarka umjetnosti nakon godinu dana spavanja zaista probuditi kao posve nova osoba s riješenim problemima ili će se ti problemi u međuvremenu samo nagomilati? Do kojih će zaključaka doći jednom kad se “probudi?”

Jesmo li vas zainteresirale? Hoćete li čitati? 

Ako nastavim, mislila sam, potpuno ću nestati, a onda se ponovno pojaviti u nekome novom obliku. Tome sam se nadala. O tome sam sanjala.