Realnost, nostalgija, mediteranski temperament, humor - tako bismo mi opisale knjige splitske spisateljice (rođene Šibenčanke) Bobe Đuderije. Ako vam treba podsjetnik da u svakoj životnoj situacije nađete nešto lijepo onda s Bobinim knjigama sigurno nećete pogriješiti, jer ona uvijek odabire gledati vedriju stranu života neovisno o svim njegovim izazovima. Upravo nam je iz tog razloga bila iznimna čast popričati s ovom divnom i inspirativnom autoricom. "Meni moji čitatelji često kažu da im se sviđa baš ta suluda kombinacija smijeha i plača koji se provlači kroz skoro sve moje tekstove. Kao da se nađu na nekakvom ćaknutom ringišpilu pa se čas grohotom smiju, a čas plaču. Sve to u jednoj vožnji." post#11

 Intervju s Bobom Đuderijom

1. Možete li nam opisati kako kod vas izgleda proces pisanja knjige? Koliko je otprilike vremenski potrebno od zapisivanja prve rečenice pa do finaliziranja procesa i objave samog proizvoda?

Nemam neki poseban proces. Prirodno sam poprilično kaotična osoba, pa se to odražava i na moje organiziranje vremena za pisanje. To u prijevodu znači da organizacija ne postoji. Dosta funkcioniram po trenutnim porivima ili inspiraciji koji proizvedu neku rečenicu, stih ili crticu. Kasnije iz toga radom mogu i ne moram stvoriti priču ili čak i knjigu, ali ja to rijetko znam unaprijed.

FOTO: Boba Đuderija

2. Inspiraciju crpite iz svakodnevnih događaja, vaših iskustava, ali i iskustava ljudi koji vas okružuju, djetinjstva, mediteranskog temperamenta (dobila sam takav dojam pročitavši knjige „Zovem u vezi posla“ i „Marčelina - nisam vam sve rekla“ pa me ispravite ako griješim). Po meni je tajna vašeg uspjeha baš u tome što se svatko od nas barem jednom našao u situacijama koje opisujete. Toliko su životne, a opet prožete humorom da u čitatelju izazivaju osjećaj da i u najtežoj fazi može primijeniti onu Gibonnijevu „…u svemu sad mogu naći nešto lipo…“ Kakve su općenito povratne reakcije čitatelja?

Hvala Vam, meni moji čitatelji često kažu da im se sviđa baš ta suluda kombinacija smijeha i plača koja se provlači kroz skoro sve moje tekstove. Kao da se nađu na nekakvom ćaknutom ringišpilu pa se čas grohotom smiju, a čas plaču. Sve to u jednoj vožnji.

FOTO: Boba Đuderija

3. Zadnje ste objavili djelo „Da se ne baci“. Koje su sličnosti i razlike u odnosu na prethodne knjige?

Da, to je već treća knjiga koju sam objavila u suradnji s mojim riječkim izdavačem Draganom Ogurlićem iz Naklade Val. Sličnost s ostalim knjigama je u tome što opet ima dijelova pisanih na dijalektu, i dosta humora. Razlika je u tome što „Da se ne baci“ nije zbirka priča, nego moj prvi roman.

4. Kakvi su vam planovi za budućnost? Zasada ste izdali jednu knjigu poezije, možemo li uskoro očekivati nešto što će ići baš u tom smjeru?

Iz perspektive najnovijih događanja u Ukrajini na ovo pitanje mi je baš teško odgovoriti. Pitam se hoće li uopće biti budućnosti. Ali, recimo da imam planove, a oni se, kao i kod svih koji pišu, svode na pisanje novih knjiga. Ta zbirka poezije koju spominjete, to mi se omaklo na samom početku pisanja. Napisala sam jako, jako puno poezije u svom životu. Kad malo razmislim, iznenađujuće puno poezije. Ali opet, tko nije?

Međutim, ne smatram se pjesnikinjom i uvijek me malo sram kad nekome pokazujem svoje stihove, čak i kad sam skoro pa sigurna da su dovoljno dobri za pokazivanje.

FOTO: Boba Đuderija

5. I za kraj možete li nama i našim čitateljima preporučiti knjigu/e koju/e obavezno moramo pročitati i zašto?

Što se tiče preporuka, meni je super svaka knjiga koju sam pročitala do kraja. Znači da bih mogla sad ovdje napisati preporuke za bezbroj knjiga. Tako da bih rađe preporučila sljedeće – čitajte naše pisce i spisateljice. Ne morate mene, ali čitajte naša pera, vrijedna su toga. I ne zaboravite (našu) poeziju! 

FOTO: Booklicious

Kažu ljudi kad ti se naposljetku dogodi ono nešto zbog čega si strepio, to ne bude ni upola toliko strašno, koliko je strašno bilo u tvojim strepnjama.